The Voice –  show u kojem natjecatelji nisu cilj nego sredstvo 

Ne znam je li to bilo u jeku povika na „skupu“ i obligatnu pretplatu na HTV ili nekim drugim povodom branjenja digniteta nacionalne TV kuće, naš bard televizijskog novinarstva s dobrim poznavanjem  ove materije širom svijeta i iskustva rada s mnogim TV kućama Goran Milić složio je jednostavnu, ali snažnu rečenicu da je „HTV najbolja televizija na svijetu za 4 i pol milijuna ljudi“. Kad se tako gleda, zapravo je teško protusloviti, uza sve nedostatke, pokušaje uplitanja politike, HTV i dalje ima pristojni i bar naizgled neutralni informativni program. Uz to, mirne duše možemo reći da su u dokumentarnom licencnom segmentu, u produkciji serija i filmova superiorni komercijalnim televizijama u hrvatskom eteru. Svaki od četiri programa ima svoj raison d'etre. Sjajna im je i svjetska striming platforma HRTi. O zabavnom programu da ne govorimo; možda će netko reći da je HTV-ov manje senzacionalan, mrvu konzervativan i tradicionalan negoli je to slučaj kod komercijalnih televizija u našim krajevima. Ali zapravo je riječ o tome da HTV ne pleše na rubu neukusa i propagiranja mediokritetstva, pa i svojevrsnog ismijavanja tuđe muke kao što to čine neke druge televizije reality emisijama općeg tipa, ali i onih dediciranih pretilim ljudima koji žele skinuti kile ili siroticama koje traže životnog partnera na selu. 

Jedan od dokaza je svakako The Voice Hrvatska čija se izvedba u svakom pogledu, od izbora mentora i voditelja, preko sjajnih pratećih glazbenika do impresivne kamere, raskošne scenografije i vizualnih rješenja, može stati uz bok bilo koji takav show u svijetu, računajući i onaj na američkom NBC-ju i britanskom ITV-u. Inače, The Voice se snima u sedamdesetak zemalja širom svijeta, pa čak i u državama koje zaziru od zapadne kulture poput Rusije, Irana ili Myanmara. Sve valjda u skladu s uzrečicom „tko pjeva zlo ne misli“. Uglavnom, to kako HTV, ili HRT, kako kome drago, diže jedan licencni program do razine produkcijskog savršenstva, podsjeća da je Goran Milić vjerojatno u pravu. Da se malo crnohumorno našalimo, sad je još više u pravu, s obzirom da nas je sve manje pa ga valja malo parafrazirati i reći da je „HTV najbolja televizija za 3 i pol milijuna ljudi na svijetu“.

Druga je priča format emisije koji je zamišljen tamo negdje u bijelom „naprednom“ svijetu.  Zanimljiv je i napet, u to nema sumnje, posebno prvi dio gdje ljudi od struke, odnosno mentori naslijepo moraju izabrati kandidate udaranjem u one famozne gljive. Kasnije, kad kvaliteta bude koncentriranija i kandidati izjednačeni, stvar polako odlazi u zonu melodrame garnirane (ne)namjerno zamišljenim nepravdama, od odluka koju će pjesme kandidati pjevati, do diskrecijske ocjene tko će biti eliminiran. Teške odluke mentora da se odluče između vlastitih pulena i kasnija objašnjenja puna su pomno biranih, tugaljivih riječi, lažnih nada i patetike (…to što si ispao/ispala nije kraj, nego početak, toliko si dobar/dobra…).  

Koliko god se mentori oduševljavali, pričali da se takvi talenti rađaju jednom u 100 godina, obećavali svu pomoć, lili suze za vrijeme izvedbi dok ih kamere snimaju i uvjeravali kandidate prilikom ispadanja da za njih ima mjesta na sceni, prošle sezone ipak sugeriraju nešto drugo. Ne samo za one koji su prošli u drugi krug kojih se više nitko ne sjeća, već i za pobjednike. Naime, jedino je pobjednica prve sezone The Voicea Nina Kraljić je imala početnih uspjeha, čak je i zastupala Hrvatsku 2016. na Euroviziji. Danas s dosta gorčine govori u novinama o svojim glazbenim počecima, kao i glazbenoj sceni općenito. Kaže da tu i tamo nastupa, ali uglavnom živi od pružanja usluge holističke terapije zvukom, što god to značilo. Druga pobjednica Ruža Janjiš nestala je iz javnosti u potpunosti iako joj je predviđana velika karijera, baš kao i treći pobjednik Vinko Ćemeraš. U vrijeme pobjede bili su posebni, sada više nisu. 

Što će biti s četvrtim pobjednikom Martinom Kosovcem kojem se tepa da su se u njemu spojile duše Ive Robića i Franka Sinatre i koji kao da je pojavom ispao iz (opet HRT-ove) sjajne serije „Dnevnik Velikog Perice“? I on zaista sad djeluje posebno. Možda i više od njegovih glasovnih sposobnosti fascinira koliko je kul, zreo i hladnokrvan na pozornici s obzirom da je riječ o jedno maturantu. A onda, skrolanje po internetu otkriva da je on unatoč svojih 18 ljeta već veteran i rutiner sličnih pjevačkih TV natjecanja, sve ovo je prošao kroz RTL-ove emisije „Zvjezdice“ i „Supertalent“ kad je 2019. s „Nocturnom“ Olivera Dragojevića rasplakao članicu žirija Maju Šuput. Nastupao je uzduž i poprijeko, čak i na međunarodnom blues festivalu u Memphisu prije negoli je mutirao. I on sad, kao nekad njegovi pobjednici prethodnici, uživa svojih 15 minuta slave i svi ga guraju da naganja karijeru, iako on to zapravo radi već duže vrijeme na svoj način.  

Gostujući sa svojom mentoricom Vannom na HTV-u nakon pobjede rekao je da će vjerojatno nakon mature upisati nešto vezano uz glazbu, produkciju na Akademiji dramskih umjetnost. Onako (pre)zreo za svoje godine, kakvim se pokazao naciji za vrijeme showa, ipak se ogradio disclaimerom da će upisati takav faks „u slučaju da singl postane hit do ljeta“. Na to su se mentorica i voditeljica sličnih godina nasmijale grohotom, kao „jao, kako su ova današnja djeca nestrpljiva“, možda ne shvaćajući da taj mladić ne želi sve karte baciti na neizvjesnu budućnost i da zapravo razmišlja racionalnije od njih. 

Činjenica da je Martin Kosovec, kao i pobjednici prije njega dobio tek priliku s vrlo upitnim epilogom; ugovor s velikim Universalom i nagrada od 25 tisuća eura za pobjedu zvuči berićetno samo ako se čita ovlaš. Ugovor je na jedan (brojkom 1), singl, a ne album. Ako ta pjesma propadne, Kosovec će završiti na – u globalnim razmjerima – prilično napučenom groblju bivših pobjednika The Voicea, i uskoro ga se nitko više neće sjećati. A 25 tisuća eura nije keš, već nagrada „glazbenog usavršavanja“ u toj vrijednosti. 

Martin Kosovec je, osim što ima iznimni glas, što je zreo i kul, maturant Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perišina. Očito ima taj afinitet i ima plan zašto je to upisao. Dobar je to temelj da upiše fakultet koji će ga na kraju dovesti do toga da možda postane kontrolor leta. U opisu tog posla stoji da kandidati između ostalog moraju imati razgovjetan glas, biti komunikativni i smireni, kvalitete koje Martin već sada posjeduje. Inače, kontrolori leta su u prosjeku najplaćeniji zaposlenici u Hrvatskoj. To je solidan vrabac u ruci, ono što bi mu se moglo dogoditi nakon pobjede u The Voiceu golub je na (dalekoj) grani. 

Praksa je pokazala, kandidati u Voiceu nisu cilj natjecanja nego sredstvo. Priča The Voicea je zapravo lukrativna za sve koji u njemu sudjeluju i koji ga organiziraju, osim za same natjecatelje. Njima ide tek simboličnih warholovskih 15 minuta slave. I nije to samo kod nas tako, taj show ne proizvodi zvijezde na duge staze, jer to jednostavno ne ide tako. Najbolji je primjer američki The Voice koji se s puno uspjeha i gledanosti prikazuje na NBC-u već 25 sezona. Da bih dokazao svoju tezu „kopipejstat“ ću ovdje sve dosadašnje pobjednike pa ostavljam čitateljima na sud znači li im ijedno ime s tog popisa išta i je li itko od njih napravio spomena vrijednu karijeru nakon pobjede na showu. Dakle,  Javier Colon, Jermaine Paul, Cassadee Pope, Danielle Bradbery, Tessanne Chin, Josh Kaufman, Craig Wayne Boyd, Sawyer Fredericks, Jordan Smith, Alisan Porter, Sundance Head, Chris Blue, Chloe Kohanski, Brynn Cartelli, Chevel Shepherd, Maelyn Jarmon, Jake Hoot, Todd Tilghman, Carter Rubin, Cam Anthony, Girl Named Tom, Bryce Leatherwood, Gina Miles,  Huntley. Itko? Nitko, jel'da? 

Zvijezde se obično ne rađaju prečacima ili iz velikog praska, što finala i pobjede na Voiceu na neki način jesu, čak ni u velikoj Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Francuskoj, a kamoli u maloj Hrvatskoj, zvijezde se doslovno rađaju niotkuda, kroz male korake, kroz trnje, upornost, posebnost i sreću. Da nije tako, pjevači meketavih, da ne kažemo iritantnih glasova po Voice standardima, kao što su Bob Dylan, Van Morrison ili Neil Young, pa i iz naše perspektive jedan Mišo Kovač kod kojeg je čak i sluh upitan, nikad ne bi postali glazbeni narodni heroji s milijunima prodanih ploča, milijunima poklonika i karijerama dugim preko pola stoljeća. Za njima se na „blind“ audiciji Voicea ne bi okrenuo niti jedan mentor u prvom krugu.


Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.