Ford kao izdavač:
Baby boomeri ...i jedan mali X

Ford Hrvatska odlučio se na sasvim drugačiji pristup za jedan automobilski brand, a sve kako bismo pogodili interese odnosno zabavili i onu malo više iskusniju publiku objavljivanjem različitih kolumni kroz koje će nas provesti troje sasvim različitih kolumnista, osobe koje dolaze iz skroz različitih svjetova i koje će čitateljima pokušati približiti neka vlastita razmišljanja:

Tihomir Ivka
G. Tihomir Ivka, koji se uz nekoliko tisuća preslušanih ploča, CD-ova i tko zna koliko odgledanih filmova – uspješno se bavi tim poslom već kroz „nekoliko generacija“. Tihomir planira preispitivati mladenačke stavove, je li nešto bilo dobro, a zapravo je bilo pretenciozno i obratno.
Jadranka Kosor
Naša kolumnistica, osoba je koja je u svojoj karijeri bila mnogošto, iako je prije svega pamtimo po njenoj javnoj roli koja nas je polarizirala jer to je nekako i sudbina političara u svakom slučaju – gđa Jadranka Kosor, prva Premijerka u Republici Hrvatskoj. Hoće li nam napisati puno više nego što inače „zagrebe“ u onih 280 znakova?
Zoran Čutura
Posebno smo ponosni na činjenicu kako smo jednog silno zanimljivog čovjeka s dvije brilijantne karijere u samo jednom životu uspješno „vratili“ iz spisateljske mirovine nakon nemalo nagovaranja. Riječ je g. Zoranu Čuturi, nekima poznatiji i kao Dečec, pisat će nam o izazovima sporta ali i pokojem putovanju.
Čemu mostovi i slavlja
Otvorili su Pelješki most. Lijep je, vitak, skladno usidren u more i čaroban kao i  krajolik koji se raskošno razlijeva oko mosta. Most kao da je oduvijek tamo gdje uspravno stoji; visok, jednostavan, nekako ponosan. Kao što smo ponosni i svi mi koji smo ugradili svoju malu kap u taj slap ljepote.


Kako smo postali tako licemjerni
Da, zaista; kako i kad smo se pretvorili u čudesno kolosalne licemjere? Ili je oduvijek bilo tako, jesmo li oduvijek kolektivno besprizorno licemjerni? Jesmo li oduvijek jedno mislili, drugo radili a treće govorili? Svi mi koji se u javnom prostoru oglašavamo na ove ili one načine, ali i svi mi koji inače šutimo jer se ni u što ne želimo miješati ili ni o čemu nemamo svoje mišljenje a zapravo ga imamo ali ga skrivamo jer smo kukavice.


Mladiću, ne sjećaš ih se tako dobro
Ma taj Ivka... Napišem benigni tekstić o osamdesetima, a on... Osjeti se osobno pogođenim... I uz svesrdnu pomoć i podršku Poslodavca gotovo pa provocira da – zapravo, može i bez riječi 'gotovo' – se napiše još nešto, da se dodatno objasne povijesne okolnosti kao objektivni okvir za osamdesete, i da se taj povijesni okvir aplicira na osobni životni put, s naglaskom na sport/košarku.


Ne diraj meni (moje) osamdesete
Pišući na ovim stranicama o osamdesetima, odnosno na trenutke mu iritantnu nostalgiju i fascinaciju tim gorko-slatkim godinama, skroman kakav očito jest moj kolega Čutura „zaboravio“ je jasnije istaknuti samog sebe, odnosno svoje domete u njima. Znan kao krilo specifičnog stila, igrač koji je zabijao kad drugima nije išlo, koji je bio majstor za kupljenje „otpadaka“ u reketu koji su se pretvarali u poene…, bio je – da se podsjetimo još jednom - u tim osamdesetima dvaput klupski prvak Europe u košarci s Cibonom i to kao član prve “petorke”.


Puna dovrana... barem nešto
Sigurno – ali sto posto sigurno – ne bih pisao ovaj tekstić da mi u petak ujutro nije zazvonio telefon. Nepoznat broj, na drugoj strani bio je čovjek s jednog zadarskog radija – zaboravio sam kojeg, isprika – koji bi me pitao nešto o petoj utakmici finalne serije doigravanja. 


O jednoj Mireli, licemjerju i zaboravu
Jedna je žena odlučila svoju sudbinu podijeliti sa svima nama; dobronamjernima i zlonamjernima, budalama i luđacima, ali i s onima koji to nisu. Zapravo se otvorila i ogolila pred onima koji su je željeli čuti i slušati.


Osamdesete su bile godine kad smo stalno svirali
Ima tako nekih tekstova koje imam potrebu napisati, sjednem pred prazan zaslon kompa, krenem, a da ne znam kud će me sam tekst odvesti – ovo je jedan od tih tekstova. Za sada samo znam da ću ući u popkulturni resor kolege Ivke, što sam mu uredno i najavio. 


Vatromet glazbenog neukusa
U neka druga vremena postojali su određeni autoriteti čije se mišljenje osluškivalo, po kojima se modelirao javni ukus, koji su educirali i usmjeravali na kvalitetne i vrijedne stvari kroz mainstream medije (jer drugih nije ni bilo), nebitno bila riječ o knjizi, filmu, kazališnoj predstavi, modi ili glazbi. Ima ih i danas, ali ih je progutao zaglušni šum bezbrojnih portala, društvenih mreža, besprizornog lova na klikove, senzacionalizma, fake newsa, lažnih gurua, raznih pametnjakovića, mediokriteta…


Rollercoaster apsurda
U međuvremenu je onaj, na početku slavljen pa onda ismijavan i prezren Stožer za obranu od korone, objavio ukidanje svih mjera u borbi protiv korone. Gotovo svih. Ono što je od mjera ostalo, zanemarivo je, odnosi se na maske u ustanovama socijalne skrbi i zdravstva. Ako se tih majušnih preostalih mjera tamo u tim ustanovama nitko ne bude pridržavao, nikome neće biti ništa kao što i inače nikome nije bilo ništa. Osim bolesnih i onih s teškim posljedicama bolesti. I umrlih.


Čuture po Izraelu i Jordanu 2
Iduća akcija bila je odlazak na Mrtvo more, taj smo put napustili Hertzlyju na nekoliko dana. Elem daklem, Mrtvo more je zapravo slano jezero u koji utječe voda iz rijeke Jordan, a ne istječe nikuda. Teoretski bi razina vode trebala rasti, ali još od 80-ih pada otprilike metar godišnje zbog opskrbe Izraela i Jordana vodom za piće i navodnjavanje, i zbog isparavanja tijekom velikih ljetnih vrućina kad temperature redovito idu preko 40. Salinitet jezera je deset puta veći od saliniteta, recimo, Jadranskog mora – isparava, naravno, samo voda, a minerali ostaju. 


Čuture po Izraelu i Jordanu 1
Teško je u potpunosti rekonstruirati zašto i kako smo supruga i ja otišli na put u Izrael. Ok, kćer nam igra odbojku tamo, već mjesecima se vrti ta ideja u trokutu trosjed – tv – frižider. Ja sam bio nekoliko puta, kao igrač i novinar, nešto sam od Izraela i vidio, smatram da se taj dio svijeta treba vidjeti jer je nešto drugačije od svega ostalog.


Tanka crvena linija
Ako se ste pripadnik generacije X i k tomu rođeni u sredini vremenskog razdoblja koje se tako definira (između 1960. i 1980.), na ovim prostorima, s pravom se možete osjećati kao da je netko na vas bacio staru kinesku kletvu „da bogda živio u zanimljiva vremena“. 


Nemoć na nemoć
Nemoć se umnaža i buja. Raste poput korova. Guši, potapa, oduzima snagu. Nemoć nas ponižava gmižući po nama u raznim oblicima dok svjedočimo nestvarno strašnim slikama Ukrajine 2022. U Europi. U 21. stoljeću. Gdje pate ljudi, mnogi nevini ljudi koji ne mogu pomoći ni sebi ni drugima.


Kukoč je bio i ostao 'brother'
Postoje neki ljudi u svijetu košarke na koje sam slab… Racionalno, neracionalno, nije bitno; imam neke svoje kriterije za koje apsolutno ne smatram da jesu i da bi trebali biti opći kriteriji, ali držim ih se. Jedan od inih je i Toni Kukoč. Zašto (i) on? Ne pitajte, ne tražite razloge, jednostavno je tako. Radi se, da baš ne psihoanaliziram sam sebe, o kombinaciji svega i svačega, o cijelom paketu. 


U međuvremenu...
U međuvremenu je Rusija napala Ukrajinu. Nitko nije vjerovao da se to može dogoditi. U 21. stoljeću, nakon svih strašnih iskustava  Drugog svjetskog rata. Ni ukrajinski predsjednik nije vjerovao da se to može dogoditi. Ni Ukrajinci nisu vjerovali da se to može dogoditi, ni mi u EU nismo vjerovali, ni mnogi drugi izvan EU.


Susreti s američkom sportskom kulturom
U osamdesetim godinama prošlog stoljeća u yu-košarci je bilo uvedeno nešto što se zvalo 'studentska turneja' – liga se prekidala negdje na prijelazu listopada u studeni, i neki su klubovi odlazili na putovanja u SAD, gdje se igrala serija utakmica protiv sveučilišta. Trebalo je učiti o košarci od onih koji su je izmislili, i koji su tada bili nedodirljivi; sve u redu, te su turneje doista pomogle da se nauči nešto.


A u međuvremenu...
U međuvremenu su nam se dogodili novi neugodni napadi indolencije, nebrige, bašmebriga kulture, bahate lažljivosti i tihog propadanja. Neki odabrani u jednu komisiju odabrali su u HNB idejna rješenja za hrvatsku inačicu eura. Europskog a našeg novca.


Johnny Štulić je bio, sad više nije
Možda si to više puta nismo htjeli priznati, ali od kraja prošle godine nitko ne bi trebao imati sumnje: bolje je da se Johnny Štulić, taj najsvjetliji meteor na nebu hrvatskog glazbenog novog vala i šire, nikad ne vrati iz dobrovoljne emigracije u nizozemskom domu svoje nizozemske supruge.


Liliputanci i teletabisi i zakaj ne gledamo TV
Ide vrijeme, čini se kao da stoji zbog pandemije i ostalih užasa, a zapravo ide. Ova 2022. koju još nismo navikli pravilno ni napisati, počela je s tako nepodnošljivo puno bolesnih od toga novog virusa. Gotovo svi oko nas su nam bolesni ili su skoro bili bolesni ili su im bolesni mnogi u obitelji. Virus se ne predaje, najavljuju se i novi sojevi,a govore da bi omikron mogao  biti i kraj borbe. 


Šetnja kazalištima
Da vidimo, od povratka s mora do smjene godina bio sam na točno… samo malo, koncentracija…, bio sam na točno jednoj košarkaškoj utakmici, i to utakmici Zapruđe – Amfora. Ali sam zato bio na točno… samo malo, pojačana koncentracija…, bio sam na točno jedanaest kazališnih predstava. Pa hajd' onda da pokušam napisati nešto o tim predstavama, možda navučem nekoga na one koje su mi najupečatljivije.


O starosti i starenju
Ljudi nerado govore o starosti. Kad govore o vlastitoj starosti i vlastitom starenju, doduše. O tuđim starenjima i tuđoj starosti ljudi vole govoriti, šaptati, rugati se, tračati. Ruku na srce; govoriti o starosti je teško kao što je teško npr. govoriti o nekoj opakoj zaraznoj kožnoj bolesti od koje se ne možemo obraniti, koja će nas razboljeti i posramiti.


Pjevanje na engleskom
Slika prva. Neki dan je talijanska krovna diskografska organizacija FIMI objavila prilično iznenađujuće, da ne kažemo fascinantne rezultate prodaje glazbe na domaćem terenu u 2021. godini. Ne u smislu brojki, one zapravo nisu ni navedene za pojedinačne izvođače, čudo se sastoji u tome da su u konkurenciji stranih i domaćih glazbenika, vlasnici prvih 20 najprodavanijih albuma i prvih deset singlova isključivo Talijani! 


'Bude kaj bilo od naše Cibone?
Dosta me ljudi povuklo za rukav neposredno nakon početka košarkaške sezone, 'gospon Čutura, jeste li bili na utakmici, jeste li vidjeli da je Cibona pobijedila, jeste li čuli da igraju dobro, bude li bilo kaj ozbiljno od te naše Cibone…?'. Možemo se skupa prisjetiti da je klub rezultatski odlično startao sa 6-1 u regionalnoj i domaćoj ligi. Tja, i dalje me ljudi identificiraju s Cibonom, odnosno Cibonu samnom, iako sam iz kluba otišao davne 92', ej – prije trideset godina! 


Reprezentacija
Negdje smo na pola puta između prvog i drugog Fibinog 'prozora' u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u košarci – vrijeme je da se nešto tu prokomentira. Prilično ozbiljnu psihopatologiju takvog načina kvalifikacija nemam namjeru raščlanjivati, to je odavno učinjeno.  


Ode i 2021.
Ode još jedna godina. Teška, jako teška, mnogima i teža od 2020. U mnogim smjerovima i na mnogim razinama. Virusa se nismo riješili, broj umrlih je eksplodirao. Među deset smo najgorih zemalja u svijetu po broju umrlih od Covida na milijun stanovnika. A među najgorima smo po procijepljenosti u EU. I po standardu građana i po percepciji korupcije, ali to je za neko drugo razmatranje.


Ljeto '21
Već  godinama, ma šta godinama, bit će tu i desetljeća, putovanje moje obiteljske enklave prema moru ide nekako ovako: kroz Liku i u odlasku i u povratku projurimo autoputom s dozvoljenih stotrideset – kroz tunele sto – i duboko uzdišemo 'tu ćemo jednom stati i obići ovaj netaknuti, a prekrasan kraj'. 


Gdje je nestao James Bond, prokleti tajni agent?
U beskrajnim odgodama kino distribucije posljednjeg filma o Jamesu Bondu s Danielom Craigom u naslovnoj ulozi, znojili smo se od vijesti i najava o njegovu nasljedniku.  Htjeli mi to ili ne, čak i ako nismo filmofili, James Bond je opće mjesto pop kulture zapadne civilizacije, i baš poput nogometa u vrijeme europskih i svjetskih prvenstava, kad je novi nastavak beskrajne franšize pred vratima ili se bira novi agenta 007, to generira povećanu pažnju i kod onih kojima filmovi nisu ni blizu najvažnije sporedne stvari u životu.


Korona i mi
U ona davna vremena 2020., tek što je virus korone stigao u Hrvatsku, ministar zdravstva nas je umirivao i rekao da je to samo malo jača gripa, a doktorica Grba Vujević uključena u pripremu borbe protiv virusa i članica nekog  stožera uvjeravala nas je da maske ne štite i da ih nastavno na tu činjenicu i ne treba nositi.


Gdje si bio '91?
Iz (starijih) generacije koje su je doživjele i preživjele, rijetko tko ostaje ravnodušan kad mu se spomene 1991. godina. Emocije su i nakon 30 godina jake, podvojene, pozitivne na način da su pomiješane s ponosom ili samo negativne. Ništa čudno, ovo je zemlja koja još nije smogla snage, volje i pameti da se pomiri s četrdeset i prvom, gdje će s devedeset i prvom.


Reptili među nama
Vrijeme pandemije je i vrijeme plasiranja teorija zavjere – uvijek dobrodošlo osvježenje u javnom prostoru, prekrcanom ljudima s kojima ne bih ni kavu popio, i prešao bih na drugu stranu ulice da ih vidim uživo.


O Twitteru (a zapravo o novopronađenoj slobodi govora)
Na Twitter sam, pomalo iznenada, došla u vremenima kad se moj dugogodišnji politički angažman počeo gasiti jer mi je trebao još taj neki javni prostor osobne slobode, mjesto na kojem bih mogla govoriti o politici, životu i iskustvu, a biti sigurna da me netko i čuje.


Popunjavanje programa
Znate kako to već ide, susreli ste se s popunjavanjem televizijskog programa nekim prastarim snimkama prastarih utakmica, morali ste se susresti. Neko, recimo, ljepljivo i ljigavo nedjeljno poslijepodne, pa još uz to i neka obljetnica rođenja ili smrti, a urednička pretpostavka je da će gledatelji ugodnije probavljati obiteljski ručak uz neku veličanstvenu pobjedu veličanstvenog kluba ili veličanstvene reprezentacije otprije dvadeset do četrdeset godina.