Ptica Rugalica 1. dio

Ja sam jedna od onih – moram tako reći – budala koje i dalje kupuje knjige. A strašno su skupe; osim onih na kioscima, koje nemam namjeru potcijeniti, jer se i među njima tu i tamo nađe nešto vrijedno čitanja. Ako već nije vrijedno pamćenja... No, ako potencijalni čitatelj želi doći do knjige koju doista i želi pročitati  (i posjedovati, kako bi joj se mogao vratiti), u današnje doba treba odvojiti 20 do 25 eura. Puno, brate – ali dok si god mogu to priuštiti, kupovat ću i dalje. Neke od njih su vrijednost koju će možda pročitati moja djeca, a možda i unuci. Možda. Pa nek stoje kod mene. Neki dan se tako dogodilo da imam pola sata za gubljenje, pa sam tih pola sata odlučio potrošiti u knjižari. I naletio sam na knjigu koja mi izmiče godinama, a silno sam je želio pročitati, na roman Harper Lee 'Ubiti pticu rugalicu'. Vjerojatno sam i prije mogao doći do nje, ali sam bio previše inertan i lijen da bih ranije krenuo u neku ozbiljnu potragu, a i uvijek se doma našlo nešto za čitanje. Jednostavno, u nekim nepravilnim vremenskim razmacima  bih se bio sjetio 'moram to pročitati...'.

I eto je, slučajno, nisam je tražio ni taj put, jednostavno sam naletio na nju... Kakav roman! Kako je to dobro! Ptica rugalica natjerala me da pošteno razmislim o najboljim knjigama koje su mi prošle kroz ruke – a bilo ih je puno, i o tome ću malo kasnije – i natjerala me da razmislim o sustavu vrijednosti koje sam izgradio kroz život. I bio sam zadovoljan tim sustavom, da se pohvalim... To je jedan od onih romana koji će trajno ostati tetovirani u mojoj sivoj kori. Jedino je djelo koje je napisala Harper Lee, nastao je u šezdesetima, a bavi se tridesetim godinama, tijekom Velike depresije,  na američkom jugu, gdje je odrastala autorica. Posebna je perspektiva dobijena time što se kroz dječje oči promatra taj svijet – ili taj djelić svijeta – te i dijete i čitatelj zajedno od naivnosti dolaze do definirajućih životnih spoznaja, i skupa gube dječju nevinost. U fokusu romana su strah od drugačijeg i nepoznatog, te rasna diskriminacija, dok se u pozadini, ali isto tako jasno naglašeno, analiziraju individualni moral i ljudski integritet, predrasude, poštenje, moral vs nemoral, sve univerzalne kategorije. Bez kićenosti, bez filozofiranja, vrlo čisto, vrlo jasno, toplo, s dozom humora, a lik Atticusa Fincha kao moralne vertikale u povijesti književnosti ostaje memoriran kao obrazac uzorne osobe, stupa svake zajednice. Kolosalno. Čak su mi se oči ovlažile dva tri puta dok sam čitao. Roman je dobio Pulitzerovu nagradu, odmah je ekraniziran i pokupio je Oscara, ali jebeš sva ta formalna priznanja, bitan je dojam koji ostavlja na čitatelja, u datom slučaju mene.

Rekoh već da me Ptica rugalica natjerala na razmišljanje o romanima koje sam prije čitao i koji su ostavili silan dojam na mene. Posljednji takav bio je 'Sloboda' Jonathana Franzena prije – koliko ono? – nekih desetak godina. To je prvi veliki roman koji se bavio mojoj generacijom, značajnim problemima moje generacije, pa time i mojim problemima, i to kroz sagu o obitelji koja, recimo, pripada nekoj srednjoj klasi. Prepoznao sam se u tome, pojednostavljeno. Pojam slobode, radi se o individualnim slobodama mišljenja i djelovanja, na čemu počiva dobar dio koncepta zapadne civilizacije – kojem i mi pripadamo – po meni se kroz roman zapravo ironizira i možeš ti, sinko, srati o slobodi koliko god hoćeš kad ti život u najvećoj mjeri definiraju okolnosti na koje nemaš nikakvog uticaja. A likovi, prolaskom vremena, postaju sve nezadovoljniji vlastitim životima u kojima tragaju za slobodom... Miješaju slobodu i sebičnost, recimo. I nije to lako čitati, teško ćemo iz sebe izvući simpatije i suosjećanje prema protagonistima. Banalizirajući temu slobode: samim time što je individua opsjednuta pojmom slobode postaje neslobodna, i robuje vlastitoj opsesiji. U traženju slobode javljaju se najgori mogući osjećaji – krivnja, gnjev, žudnja, cinizam, neodlučnost. Inače je sve što je Franzen napisao apsolutno vrijedno čitanja, barem po mom skromnom sudu, uglavnom se bavi univerzalnim problemima naše civilizacije kraja 20. i početka 21. stoljeća kroz prizmu obitelji kao njene osnovne ćelije.

Puno toga čitao sam davno, u vlastitim formativnim godinama, a prati me do dana današnjega – upravo u tome i jest vrijednost nekog romana. U pop-kulturi tema Moby Dicka obrađena je milijun puta, kroz priče, filmove, crtiće, slikovnice, u negdje se u tim reciklažama izgubila ona osnovna misao romana Hermana Melvillea koji je napisan još sredinom 19. stoljeća. Nije to ni akcija, ni horor, ni ekološki traktat. Za mene je potraga za Bijelim kitom, opsesija kapetana Ahaba, bila i ostala potraga za nedostižnim, za konačnom istinom, za spoznajom. Svi mi imamo neke Bijele kitove, Moby Dickove, u životu. A malo tko ga nađe. Naravno, u kompleksnom i opsežnom romanu – između ostaloga se tu detaljno opisuje čerečenje kita i dobijanje ulja iz njegovog trupla – može se naći i mnogo drugih motiva. Biblijski motivi, osveta, smrt kao jedino moguće konačno rješenje, autodestrukcija, socijalni i rasni odnosi. 

Pa onda, i slično i različito, slično jer se događa na moru, slično jer se radi o lovu, različito jer glavni lik ne umire i uspijeva u onome što je naumio, ide 'Starac i more' Ernesta Hemingwaya. Nije bitno je li to duža novela ili kraći roman, bitan je motiv. Starac Santiago sam ide u ribolov nakon što dugo nije ništa uhvatio i osamdeset i petog dana tog posta na udicu mu se zakvači ogromni marlin. Bori se s njime tri dana, s vremenom počinje razgovarati s marlinom kao s osobom, uz silan respekt, savlada ga, ali marlinov leš privezan uz brod na povratku u luku pojedu morski psi i ostaje samo kostur. Opet motivi iz kršćanstva (Santiago je sveti Jakov u španjolskoj verziji, a sve se događa na Kubi), katarzično hodočašće, spoznaja koja izmiče i ne može biti potvrđena, vjera kao individualna kategorija. Još jedan autor čije je apsolutno sve vrijedno čitanja, i sve sam i pročitao u mlađim danima. Volio sam i volim tu škrtost na riječima, gotovo pa novinarski stil (i jest bio novinar) u ekonomiziranju, taj fatalizam. Ne samo to, supruga i ja gotovo da smo išli nekakvim 'tragom Hemingwaya'. Dio života proveo je na Key Westu (tamo je nastajao roman 'Zbogom oružje'), najjužnijem otoku u nizu koji se od Floride proteže prema Kubi. Bijasmo tamo u njegovoj kući, sačuvanoj kao muzej, u kojoj i oko koje se motaju mačke sa šest prstiju, potomci mačaka koje su se motale oko Hemingwayevih nogu u tridesetima. A u dvorištu je ugrađen pisoar... Zašto? Pričica ide otprilike ovako: Hemingway je dobar dio slobodnog vremena provodio u lokalnom baru 'Sloppy Joe's'. Nakon što mu je dignuta renta, gazda 'Sloppy Joe'sa' morao je preseliti bar na drugu lokaciju i ponudio je stalnim gostima inventar za sitniš. Hemingway je rekao otprilike 'kad mi je već silan novac otišao u ovaj pisoar, bio bi red da ga imam u trajnom posjedu'. Kasnije je preselio na Kubu (na Kubi je pisao 'Kome zvona zvone'), pa kad smo već bili tamo... Otišli smo do njegovog posjeda u blizini Havane, gdje je izložen i njegov brod 'Pilar', pa potom i do luke Cojimar iz koje je isplovljavao dok je živio na Kubi. U baru, uz daiquiry, nam rekoše da je tamo bilo i društvo iz Cubisma, svirajući s lokalnim glazbenicima.

Hm, kad sam već krenuo tim putem - Hemingway je doista i živio ono o čemu je pisao, bio je sjajan ribolovac, legenda kaže da je uhvatio sedam marlina u jednom danu, bio je na safarijima u Africi, bio je i u Prvom svjetskom ratu (ranjen!), i u grčko-turskom ratu, i u Španjolskom građanskom ratu, i u Drugom svjetskom ratu, na 'Pilaru' je patrolirao kubanskim morem u potrazi za njemačkim podmornicama. Živio je na različitim lokacijama, cuger i avanturist, da bi postao paranoičan i depresivan, te se naposljetku ubio u Idahu 61'.

Malkice sam zalutao, malkice pretjerao s kvantitetom – molim za razumijevanje, napisat ću i nastavak, jer je ostalo još nešto mojih favorita za obraditi. Možda i navući kakvu izgubljenu dušu na čitanje, umjesto da bulji u mobitel i/ili televiziju. Hvala na razumijevanju, čitamo se.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.