Ptica Rugalica 2. dio

Dobro, ajmo dalje s knjigama... Nekako je ispalo da sam se prošli put pozabavio isključivo američkim autori(ca)ma. Ima ih još koje sam volio, koje sam čitao, koji su mi ostali u pamćenju – uh, Truman Capote i 'In Cold Blood', kakvo umijeće pisanja – ali da ne pretjeram s njima, idem na ostatak društva. Ajoooj, a 'Kvaka 22'...dobro, nema veze...

Recimo, Kolumbijac Gabriel Garcia Marquez, Nobelovac kao i Hemingway, ima nekoliko kapitalnih romana, ali 'primus inter pares' je 'Sto godina samoće'. Mislim, meni je 'Ljubav u doba kolere' isto tako senzacionalno dobra, i isto je tako pamtim, ali 'Sto godina...' je prije nastala, prije sam je i pročitao, pa hajd... Južna Amerika podrazumijeva i drugačije nasljeđe, pa kritičari kažu da je Marquez osobno izmislio (sintezom južnoameričkih prethodnika i američke 'izgubljene generacije' npr. Faulknera kroz obiteljsku dekadenciju)  ili započeo smjer koji nazivaju 'magični realizam', iako se sam autor odgađivao od takvog trpanja u ladice. Ili izmišljanja nove ladice isključivo zbog njega. 'Sto godina...' je saga o nekoliko genercija obitelji Buendia u izmišljenom gradu Macondu, a magija Marquesovog načina pisanja je (valjda...) u tome što se neke najnormalnije pojave, recimo led, tretiraju kao nešto čudesno i nadnaravno, dok se nemoguće pojave, recimo leteći sag ili kiša cvijeća, tretiraju kao nešto normalno. Pokrivanje stogodišnje povijesti Maconda može se shvatiti i kao povijest Južne Amerike – izolacija, idila i mir, koji se s vremenom, nakon uspostavljanja kontakta s vanjskim svijetom, pretvaraju u revolucije, nasilje, eksploataciju, štrajkove i egzekucije. Grad se bori da preživi rat, oluju koja traje godinama, epidemiju nesanice... Roman je prožet čudnim, fatalnim ljubavima, vječitom borbom s duhovima prošlosti, a karakteri Buendia su vrlo različiti, već prema tome koji dio genetskog koda svojih prethodnika nasljeđuju; uvijek se u njihovom ponašanju mogu detektirati neke karakterne osobine familije, ali se preslaguju na neobične načine sa svakom slijedećom generacijom.

Utjecaj modernizacije je, uglavnom, loš, i Macondo, baš kao i Buendie, erodira – loza nestaje - da bi na kraju ponovo utonuo u izolaciju, prekriven koprenom nostalgije. Sreća i tuga, mir i nasilje, koračaju ruku pod ruku kroz čitav roman u finom tkanju, da bismo otkrili kako je sve to bilo proročanstvo, koje se i ostvarilo.

Marquez je, inače, kroz čitav život bio izraziti ljevičar, socijalist i anti-imperijalist, neko mu je vrijeme zbog bliskosti s Fidelom Castrom bio zabranjen ulazak u SAD (tu je zabranu skinuo Clinton), sudjelovao je u pregovorima među suprotstavljenim stranama u rodnoj Kolumbiji razdiranoj građanskim ratom u vrijeme najveće slave, živio u Španjolskoj i Meksiku, spisateljskim štrajkom upozoravao je na čileanskog diktatora Pinocheta... Uglavnom – bio je planetarni politički aktivist prije ne što je taj termin uopće izmišljen.

Sjajan je i roman 'Doživljaji dobrog vojnika Švejka' iz 23', češkog anarhista i satiričara Jaroslava Hašeka, u kojem priprostom narodnom mudrošću razotkriva surovost i idiotizam militarizma, ali ću se radije pozabaviti drugim literarnim predstavnikom te nacije koja je dala veliki doprinos europskoj i svjetskoj kulturi – Milanom Kunderom. Iako je njegovo najpoznatije djelo 'Nepodnošljiva lakoća postojanja', te ljubav, te film, te Daniel Day Lewis, blablatruć, zadržat ću se na romanu 'Šala'. To je djelo nastalo kao direktna posljedica Kunderinog izbacivanja iz – tada – čehoslovačke Partije. Očito vrlo strastan čovjek, i nadasve intelektualac, Kundera je s 18 godina ušao u Partiju, da bi ga iz nje izbacili samo tri godine poslije; to se kasnije i ponavljalo, taj toplo-hladno odnos pojedinca i sustava,  75' je emigrirao u Francusku, nakon čega mu je oduzeto čehoslovačko državljanstvo.

Mda, 'Šala'... To je bio prvi Kunderin roman, izdan je 67', iako je bio spreman za objavljivanje još 65' cenzura ga je stopirala, da sve stavimo u povijesni kontekst – neposredno prije Praškog proljeća. Tada ga je, kvragu, bilo ludo napisati. I vrlo hrabro. Ludo hrabro. Smješten je u pedesete, kad su svi mladi bili indoktrinirani i zadojeni komunizmom, a glavni lik tijekom ljetnih praznika dobija razglednicu od kolegice iz razreda, koja mu u tom duhu piše 'optimistični mladi ljudi puni su duha marksizma', na što on odgovara šalom 'optimizam je opijum za narod. zdrav duh zaudara na glupost'. Naravno, kolegica podijeli njegovu misao s drugovima iz Partije, ali šala nikome nije smiješna. Slijedi gubitak studentskih prava, odlazak u vojsku, rad u rudniku, karakterizacija 'neprijateljem društva', iako glavni lik zapravo podržava komunizam u izvornom obliku, da bi ono što je inicijalno trebala biti šala protagonista s vremenom pretvara u ogorčenu, ciničnu odraslu osobu koja se sjeća mladosti i ludosti riječima 'tko sam pravi ja? Iskreno – bio sam čovjek s mnogo lica'. Ima tu dosta autobiografskih elemenata.

Nemojmo zaboraviti – mi smo u tom i takvom režimu manje više živjeli do 90'. Ne baš tako rigidnom, ali još uvijek u režimu u kojem je ovakva blesava i bezazlena šala mogla itekako preusmjeriti ljudski život. Da, lako se poistovjetiti. No, da se ne bismo krivo razumjeli – koliko onaj režim nije valjao, toliko i ovaj aktualni režim smatram nevaljalim. 

Pa kad sam kod Čeha – kuda uopće da stavim Kafku i njegov 'Proces'? Iz židovske obitelji, živio je i školovao se u Pragu, pisao je na njemačkom, tada u državi koja se zvala Austro-Ugarska. Kvragu, bitno je da se radi o jednom od najutjecajnijih pisaca uopće... A uništio je veći dio svog literarnog opusa, mučen stalnom sumnjom u sebe. Za života mu je objavljeno malo djela, ona nisu izazvala značajniju pozornost (uključujući i 'Preobražaj')čak je u oporuci instruirao prijatelja Maxa Broda da uništi ono što je preostalo. No, ovaj se oglušio, i tako je kafki posthumno objavljen 'Proces', tako je Kafka postao književni klasik. U 'Procesu' Josef K., najobičniji bankovni službenik, biva uhićen zbog (ne)djela koje ostaje neizrečeno, nejasno, nedefinirano, od strane autoriteta do kojeg je nemoguće doći. Svi smo mi Josef K.! Na ovaj ili onaj način. Na kraju balade odvode ga i ubijaju, a njegove su posljednje riječi ujedno i poanta cijelog procesa, 'kao pas'. Pod pritiskom tog autoritarnog režima, čija je zakon produžen ruka, Jozef K. osjeća kao da mu je čitav život pod nečijim nadzorom, da bi se u konačnici pomirio sa sudbinom, pristajući na svoju nepostojeću krivnju. Strašno! Egzistencijalistički, depresivno, borba pojedinca protiv sustava je uzaludna, kao što je uzaludna potraga za identitetom, za slobodom, za kozmičkom pravdom. Sve je negdje već zapisano, i sudbine su nam unaprijed određene. 

Argh, opet pretjerujem s kvantitetom, moram malo ubrzati....

'Ime ruže' Umberta Eca je zapravo krimić smješten u prvu polovinu 14. stoljeća. Kroz potragu za, navodno, izgubljenom Aristetolovom knjigom 'Komedija' i rješavanje ubojstava u manastiru nameće se duboko filozofsko suprotstavljanje dogmatskih istina prema radoznalosti, znanosti i toleranciji. S obzirom na prilično kompliciran i sofisticiran način pisanja roman je neočekivano postalo svjetski bestseller.

'Gospodar muha' Williama Goldinga bavi se katastrofalno neuspješnim pokušajima skupine dječaka da se organiziraju nakon što završe na pustom otoku po rušenju aviona. Bez odraslih, ti pokušaji su – preneseno – civilizacija kao takva, sa svim turbulencijama kroz stoljeća. Jasno, dječaci vrlo brzo skliznu u nered, kaos i nasilje, usput se boreći za ulogu lidera. S jedne strane želja za redom i mirom, s druge želja za vladanjem. Eto povijesti ljudske rase. Puno kasnije sam čitao Hararija, koji na vrlo argumentiran, jasan i razumljiv način Homo Sapiensa smatra agresivnom vrstom, koja se prvo obračunala s drugim vrstama hominida, a kad su njih razjebali (s oproštenjem...) počeli su se obračunavati međusobno. Sjetio sam se 'Gospodara muha'... Takvi smo i jbg.

'Putovanje u srce tame' poljsko-engleskog autora Josepha Conrada kroz put kapetana belgijskog parobroda uzvodno u crnu Afriku preko neimenovane rijeke. To bi trebala biti rijeka Kongo... Osim antikolonijalizma, ako taj put shvatimo doslovno, priča se može smatrati i putem introspekcije. Putujemo sami u sebe, u mračne i nedostupne zakutke vlastitog uma. Opako putovanje. Roman je objavljen 1899., a osamdeset godina kasnije snimljen je film 'Apokalipsa sad', manje-više baziran na knjizi, jedan od mojih najdražih filmova – sigurno među prvih pet. Kolonijalizam-neokolonijalizam, Kongo-Mekong, to je to. Spojimo knjigu i film, dobijamo koncept za sva vremena.

E, sad je stvarno kraj.

U 'moranje' ide još 'Zločin i kazna' Dostojevskog s motivom pokajanja u biblijskom smislu, 'Limeni bubanj' Guntera Grassa s Oskarom Matzerathom koji odlučuje da više neće rasti s tri godine i nezadovoljstvo iskazuje bubnjanjem i urlanjem. Moram dodati kako je sam Grass izazvao planetarni šok kad je rekao da je bio dobrovoljac u SS-u pred kraj 2. Svjetskog rata, sa 16 godina. A da ga nitko ništa pitao nije... Pola života se pripremao na to priznanje... Pa onda ide kompletan špijunski opus Johna LeCarrea koji uključuje Georgea Smileya s 'naše' strane i Karlu s 'njihove' strane. Sad je to debelo 'passe', tematika pripada hladnoratovskom vremenu, ali je pisano fantastično, a morate se zaljubiti u Smileya. Genije koji je suprotnost Jamesu Bondu, malen, debeljuškast, često dozvoljava da ga ponižavaju, a supruga mu je serijska preljubnica; i uvijek dolazi do željenog cilja isključivo pameću. Evo dodajem još  sci fi literaturu – futurista i vizionara Arthura C. Clarkea kroz '2001: Odiseju u svemiru'. I Georgea Orwella kroz alegorijsku 'Životinjsku farmu' i distopijsku '1984' u kojoj upravo živimo digitalizacijom naših života, i živjet ćemo još dugo.

Kvragu, moram još nešto domaće... Ono što me 'udarilo u pleksus' kad sam uzeo u ruke. Recimo 'Anđeo u ofsajdu' Zorana Ferića, ili 'Kino Lika' Damira Karakaša, ili 'Sarajevski Marlboro' Miljenka Jergovića, s tim što nisam siguran pripada li to Jergovićevo djelo baš u 'domaću literaturu'. Pa onda dodajem još i Kristiana Novaka, sva tri romana, i završavam svjestan toga da sam na kraju zbrzao, i da sam propustio spomenuti još puno toga. Kriv sam, jbg. Ko Jozef K.


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.