Nekako je ispalo, potpuno nemamjerno, da se protiv siječanjske depresije borim kinom. Tja, tako se poklopilo, hoćemo ovo, hoćemo ono, i na kraju smo gledali sjajne, sjajne filmove. Naravno da kasnim, nisam profesionalac u gledanju filmova, samo ljubitelj s popriličnim iskustvom. Radi se o filmovima koji su već bili obišli festivale i pokupili nagrade, ali su za svaku preporuku dok ih se još može uhvatiti na repertoaru. Probat ću to posložiti kronološki, makar je prvi koji smo gledali ujedno i najbolji, potvrđen na najširem mogućem planu nedavnim dobijanjem Zlatnog globusa i prethodnim dobijanjem Zlatne palme.

Radi se o francuskom uratku 'Anatomija pada'. Nakon tog filma bilo mi je užasno teško uopće gledati televiziju nekoliko dana, nameće se kao najviši mogući kriterij, i sve ono što se u 'mainstreamu' nudi – a nude se uglavnom anglosaksonski klišei – je loše. Zapravo, ne loše, nego tragično loše. Kao prvo tu su glumci koji imaju svoje zube, žene koje imaju kratke kose, odnosi koji su mogući u stvarnom životu – na primjer u tom je filmu jedna svađa supružnika toliko uvjerljiva da se htio-ne htio gledatelj počne prepoznavati u manama koje se međusobno predbacuju – zaplet i rasplet koji su vrlo realni i nisu do kraja definirani, nema crno bijele podjele likova u kojoj se navija za ili protiv nekoga. I sve skupa ide sporo, dva i pol sata, a da nema praznog hoda. Nema zamišljenog zurenja u daljinu ovlaženih očiju, nema patetike, niti ima dosadnih monologa u kojima se glupim gledateljima objašnjava što se u filmu stvarno događa.

Sad sam se sjetio – na Netflixu sam krajem prošle godine odgledao 'Leave the World Behind' s Juliom Roberts, Ethanom Hawkeom i Mahereshala Alijem, zvjezdanom postavom koja bi trebala jamčiti sjajan film. I nije to loše, iz pozadine se naslućuje neka kataklizma, katastrofa, protagonisti su zbunjeni, psihoza raste, tenzije također. I onda, pri kraju, Julia Roberts drži monolog u kojem glupim gledateljima objašnjava film. Ajme majko... Ne volim kad me se potcjenjuje na taj način. Štoviše, prezirem kad me se – kao i ostale gledatelje – apriori smatra glupanom koji nije u stanju shvatiti ništa više od dvoboja na podnevnom suncu nakon kojeg jedan pistolero pada, a drugi ostaje na nogama.

Dakle, u 'Anatomiji pada', gledatelja se tjera na koncentraciju, na maksimalni mentalni angažman, na sudjelovanje u filmu od početka do kraja. Pojednostavljeno, u francuskim Alpama, muž pada s balkona na drugom katu i pitanje koje se rješava iduća dva i pol sata jest  da li se sam bacio, ili ga je gurnula supruga. Koliko se detaljno razrađuju te krimi-mogućnosti, toliko se detaljno raščlanjuje i jedan propali brak dvaju poprilično nesimpatičnih likova. Na kraju balade hladna, proračunata, egoistična manipulatorica u sudnici biva oslobođena (supruga je sigurna u njenu nevinost, ja sam ostavio otvorenu mogućnost da je ljudski đubar to doista i napravio, recimo u omjeru 70 posto nije, 30 posto jest), ali mi znamo da je itekako kriva zbog te svoje ličnosti s kojom će dalje kročiti kroz život.

Jedina mana filmu su krajnje neudobne stolice u Kinoteci... Žao mi je onih koji su sjedili iza mene...

Ponovo u Kinoteci slijedio je pobjednik Berlina, njemačko Crveno nebo. Obzrom na kraće trajanje, uredno na sam na šanku sašio polulitarsku Ipu bez imalo grižnje savjesti, dok sam se prije Anatomije pada ograničio na manji Leffe. Još jedan, oprostite na izrazu, jebeno dobar film, ponovo je centralna figura krajnje nesimpatičan lik – tašti, egoistični, bezosjećajni  mladi spisatelj – debeljko - koji je promatrač ljudi i događaja oko sebe, krajnje kritičan i potcjenjivački nastrojen prema okolini i sklon klinačkom durenju i kapriciranju. A opet, ovaj put bilo mi se lako poistovjetiti s njim iz nekog razloga... Istovremeno bih ga bio pošteno išamarao i razumio sam ga... S prijateljem se odlazi osamiti negdje na istočnonjemačku rivijeru kako bi doradio svoj roman, bolno svjestan toga da nije dobar. Prvih pola sata, dok naš antijunak gleda i analizira ostale likove – dva muškarca i djevojku u koju se odmah zaljubi ali joj nema hrabrosti prići i to joj kazati, a svi su atraktivnog izgleda i ekstroverti kao suprotnost njemu samome – sve se svodi na laganu zajebanciju na račun Istočne Njemačke, uz seksualne eskapade i homoseksualne i heteroseksualne orijentacije mislio sam si 'mili Bože, kud sam zašo', ali kad se film razvije sve postaje prava stvar. Katarzični dolazak spisateljevog urednika razotkriva mizeriju njegovog romana, ujedno tijekom druženja otkrivajući da ostali likovi nisu onakvi kakvima ih naš antijunak vidi iz svoje samoproglašene intelektualno nadmoćne perspektive. Slijedeća katarza je požar, zbog kojeg nebo i jest crveno, u kojem pogibaju dva mladića iz društva, a spisatelj definitivno ostaje sam i iz toga kasnije uspije izvući roman za objavljivanje, pokazujući da u njemu ipak ima sadržaja, da se ne svodi samo na formu, ali to nije uspijevao (ili želio) pokazati na van.

Slijedeća akcija je trebala biti domaća 'Sveta obitelj', ali u MSU iz nekog tehničkog razloga nije bilo projekcije, pa smo – ajd, kad smo već tu blizu, kad smo izašli iz kuće po smrzavici – otišli preko puta pogledati 'Ferrari' Michaela Manna. Inače ne bih to išao gledati u kino, makar jako volim i 'Heat' s antologijskim i puno puta citiranim susretom Al Pacina i Robert DeNira i 'Collateral' s vjerojatno najboljom ( da baš ne kažem 'jedinom podnošljivom uz Jerry Maguirea') ulogom Tom Cruisea kao plaćenog ubojice. Niti me zanimaju jurnjave automobilima, niti filmska perspektiva 80-godišnjaka poput Manna o automobilskom magnatu. Sve je bilo podnošljivo, baš podnošljivo, i jako sam se iznenadio kad sam post festum guglajući vidio da je 'Ferrari' dobio puno komplimenata. Da, sve je stilski dotjerano, puno je detalja, crvene jurilice iz pedesetih izgledaju fantastično, Adam Driver i Penelope Cruz u (još jednom) razorenom braku su odlični, automobilske utrke tada su značile vječito koketiranje sa smrću ali... Nekako nisam našao smisao u svemu...

Puno zanimljivije mi je bilo kasnije malo istražiti život Enza Ferrarija, koji je bio blizak Mussoliniju a u drugom svjetskom ratu je – kako priča kaže – danju u tvornici izrađivao mašineriju za naciste, a noću pomagao talijanskim partizanima i tako je, sjedeći na dvije stolice, i opstao. Majstor za ekstremne situacije, provjerite sami da ne duljim pretjerano. Ako želite i u kinu, nećete biti jako razočarani; samo nemojte previše očekivati.

I na kraju – čekajući 'Svetu obitelj' – odosmo na 'Samo kad se smijem'. Ne, nije najbolji film na repertoaru, ali je jamačno (kako volim tu riječ, duhoviti Peđa Ličina reče kako jamačno znači sto posto sigurno, a sigurno znači samo devedeset posto sigurno...) najpamtljiviji i najmučniji.  Redateljica – naravno da je redateljica – Vanja Juranić pozabavila se... Ne, idemo nanovo, u ovome nema ničeg zabavnog... Prezentirala je temu obiteljskog nasilja nad ženama u patrijarhalnom društvu kakvo je naše. Film atmosfere labavo je baziran na zadarskom slučaju Ane Magaš, a to daje do znanja i lociranje filma u taj grad, i odjava tijekom koje je sramotni – sramotan za naše sudstvo – citat iz konkretne presude. Slavko Sobin kao nasilni muž i Tihana Lazović kao žena žrtva su apsolutno kolosalni – to su uloge zbog kojih se i postaje glumcem – tri Tihanine frendice/kokoši imaju briljantne minijature, jebomupasmater zar je to doista sredina u kojoj živim?!

Nakon jedne scene Sobinovog nasilja, nagnuo sam se prema supruzi 'e, ako se ovo ponovi, idem van i čekam te u kafiću', a ona odvrati 'ovo je samo film, nemoj'. Je li? Je li doista to samo film? Ili se stvarno negdje događa dok mi gledamo film?

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.