Dora iliti mnogo vike nizašto

Nevjerojatno je koliko se ozbiljno shvaća hrvatsko natjecanje za Eurosong, kao da nije riječ o običnom  lakonotnom glazbenom TV spektaklu, kojeg se nitko neće sjećati za jedno dva tjedna. Koliko mrtvo ozbiljnih analiza, dizanja tehničkih nesavršenosti u showu i moguću nekompetenciju žirija na razinu afera i teorija zavjera, koliko redova teksta potrošenih za taj objektivno nevažni glazbeni događaj kojim dominiraju niželigaška imena europske glazbe.

Je, svakako je zanimljiva činjenica da je pobjednik, izvjesni Baby Lasagna, bio rezerva i da je u polufinale ušao samo zato jer je izvjesna Zsa Zsa odustala, što sugerira da je žiri koji odlučuje o polufinalistima namjerno ili nenamjerno katastrofalno fulao. Također, stoji da je HRT neobično puno tehnički griješio u live prijenosu ovogodišnje Dore iz istog onog studija u kojem smo se divili perfekciji realizacije pjevačkog showa „Voice“. No, potpisniku ovih redova neke su druge stvari jače bole oči od ovih tehnikalija. 

Prije svega, neizvjesnost natjecanja ubijena danima prije samog natjecanja, pobjednik se de facto znao unaprijed, od onog trenutka kad je pukla vijest da na kladionicama za Eurosong, pjesma „Rim tim tagi dim“ drži treće mjesto. Moć sugestije zna biti moćna stvar. Ili smo, po onoj „kud svi, tud i mali Mujo“, možda malo previše povodljivi. Kladionice su jedno, i Let 3 je prošle godine dobro stajao na kladionicama, a onda su od 37 žirija dobili samo 11 bodova što je bilo dovoljno za pretposljednje mjesto. Publika je mislila drugačije, pa su s njihovim bodovima Letovci završili na pristojnoj sredini ljestvice. Da bi se nešto slično možda moglo ponoviti i ove godine, ukazuje i detalj s ovogodišnjeg glasovanja. I dok su svi naši žiriji u većim gradovima dali po 12 bodova Baby Lasagni, oni strani koji su sudjelovali (Ukrajina, Island, Njemačka, Italija), nisu dijelili to oduševljenje. Samo mu je islandski dao 12 bodova, a neki ni boda. 

„Rim tim tagi dim“ ima sastojaka koji mogu upaliti na Eurosongu. Prilično su nevažne senzacionalne priče da je najatraktivniji dio instrumentalnog dijela pjesme već upotrebljen (Adrian de la Vega – Espectro), baziran na istom kupljenom semplu s platforme Splice, što je zapravo cijela neoriginalna, ili da etno scenografiju i vlastite pokrete na pozornici miješa s onima s njemačkih industro metalaca Ramstein. Nije posebno važno ni što je pjesma bezvezni jednokratni hitić, valjda je važno što pjesma očito ima ono nešto što bi se (mlađoj), publici koja se pali na Eurosong mogla dopasti i nama donijeti rijetku sreću da se ponovno uguramo na vrh. I točka. Živi bili pa vidjeli.

Druga bitna stvar s ove Dore zapravo s Eurosongom nema veze. Naime, na jednoj od polufinalnih večeri nastupio je Martin Kosovec, mladić koji je nedavno očarao naciju na „Voiceu“, naš „novi Ivo Robić“ kako mu se – ne bez vraga - tepalo. Izveo je svoj prvi singl, nagradu za pobjedu na pjevačkom showu. Kao đak zrakoplovne škole, najavio je da će nastaviti s glazbenom karijerom i upisati tome primjereni fakultet (Akademiju dramskih umjetnosti), ako „pjesma postane hit do ljeta“. Čini se da će na kraju ipak završiti kao kontrolor leta, a ne novi Robić, pjesma je prosječna, nema snagu ni kalibar hita. Bojimo se da će još jednom pobjedniku Voicea velika glazbena karijera ostati tek „Maštarija“, kako se pjesma, koju je Vanna napisala za njega, zove. 

I treća bitna, ali već notorna stvar, i ova je Dora pokazala da u produkciji naše lakonotne glazbe nije problem izvođački talent, nadarenih pjevača imamo napretek, to se moglo čuti i ove godine, evidentno je da smo autorski slabi, šablonizirani i bezidejni. Čast par iznimki, ali to je parada slabašnih pjesmuljaka.  

Vrijedi to čak i za nekonvencionalne prošlogodišnje pobjednike Let 3, kojima unatoč visokom plasmanu ove godine Dora 2024. nije trebala.  

Prošle su godine bili pravo osvježenje, njihova stvar „Mama ŠČ“ kontroverzna i unikatna, ove su godine s pjesmom „Baba Roga“ zvučali (i izgledali) samo infantilno i groteskno.   

Općenito, rekli bismo da su se na Doru oni s dužim stažom (Let 3, Vatra, Saša Lozar osobito, Battifiaca i Robert Ferlin), došli bezrazložno blamirati i bude vam ih nekako žao. S druge strane, neki nadolazeći anonimci sasvim legitimno tu su potražili svoje mjesto pod glazbenim suncem. Možda bi Doru, taj prozaični festival glazbenih lakih nota i trebalo ustrojiti i doživljavati malo opuštenije i manje „sudbonosno“ kao dosad, kao natjecanje talenata.

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.