Sigurno – ali sto posto sigurno – ne bih pisao ovaj tekstić da mi u petak ujutro nije zazvonio telefon. Nepoznat broj, na drugoj strani bio je čovjek s jednog zadarskog radija – zaboravio sam kojeg, isprika – koji bi me pitao nešto o petoj utakmici finalne serije doigravanja. Uzalud moje riječi kako 'baš i nisam najrelevantnije osoba za takav razgovor, jer ne pratim finale pažljivo', tipičnom zadarskom upornošću i fanatizmom – bar kad je o košarci riječ – zasuo me bujicom pitanja. Dobro, dovoljno sam iskusan da rutinski kažem kako je to utakmica u kojoj će odlučiti neki detalj, neka sudačka odluka, neko slobodno bacanje, neki raspoloženiji igrač, jer su suparnici izjednačeni, što se pokazalo kroz cijelu sezonu.  Kako o pritisku ni ne treba razgovarati, jer bavljenje ozbiljnim sportom podrazumijeva pritisak, a oni koji ga ne mogu podnijeti nek igraju košarku ili nogomet na školskom igralištu s dečkima iz kvarta, za pivu. Kako navijači neće biti presudan faktor, tj. čimbenik, jer igrači moraju imati mentalne mehanizme kojima isključuju ono što se događa na tribinama i fokusiraju se na ono što se događa na terenu. I sve tako, općenito, a ne pretjerano banalno... Imam, rekoh, iskustva u takvim razgovorima...  Ono što nisam rekao, a trebao sam, jest da su igrači na kraju duge sezone umorni, iscrpljeni, iscijeđeni, i da ne treba očekivati nikakvu 'ljepoticu' od utakmice – igrat će se na mali broj poena. Rekao sam i da neću gledati utakmicu, ispostavilo se da sam se izlagao, ali bez ikakve zle namjere.

Naravno da sam prije tog poziva potpuno smetnuo s uma kako se utakmica uopće igra. Bio sam fokusiran na samački vikend, jer je supruga bila otišla na vikend s unukom, na lagano češkanje...ovaj... testisa poput Ala Bundyja, i na pronalaženje žrtve s kojom, ili kojima, bih išao slušati J.R. Augusta u MSU i Maju Posavec u Vintage.

Ovako sam ipak okrenuo program na tekmu, uključio se negdje u drugoj dionici, i ostao uz košarku do kraja, sluteći neizvjesnost. Odmah da kažem – osobno mi je puuuuuno zanimljivije gledati lošu utakmicu koja se odlučuje u samoj završnici, nego nekakvu atraktivnu reviju trica i zakucavanja u kojoj se pobjednik zna nakon sedme minute. Utoliko sam, donekle, dobio ono što od košarke očekujem. No, stvarno nisam očekivao da će igrati loš protiv očajnog, i da će utakmicu dobiti manje grozna ekipa. Kako bih, zabogamiloga, mogao pretpostaviti da će relativno gustu utakmicu dobiti ekipa koja u posljednoj dionici ubaci deset poena, i to uz šut 2-12?! Tko bi, a da ima zrno zdrave pameti, to mogao pretpostaviti?! U drugom poluvremenu, ajd još malo brojki, pobjednik je upisao 18 poena uz šut 6-28.

Zgodno je bilo vidjeti kako se mladim igračima Cibone doslovno pune gaće kad je Zadar stizao i umalo stigao rezultatsku prednost. Pa su onda u tom strahu pokuša(va)li pokloniti pobjedu Zadranima, ali uzalud... Ovi je nisu željeli uzeti. Toliko krivih procjena i igračkih odluka odavno nisam vidio, kao kad su gosti samo trebali uzeti ponuđeno. Isforsirani šutevi, dodavanja u najgušći mogući promet, postavljanje napada kao u vaterpolu, četvorica na perimetru, sidrun pod košem, pa čekamo minutu (ili dvije? Koliko ono?) kazne i napad s igračem više. Kod Cibone se čak povremeno i mogao vidjeti nekakav pokušaj organiziranog napadanja, ali igrači su bili u takvom šoku da ideje s klupe nisu uspijevali kapitalizirati. Detalj koji sam spomenuo kao odlučujući u onoj telefonskom razgovoru? Totalna glupost! Bilo je barem dvadeset takvih detalja, Tolstoj bi uspio napraviti 'Rat i mir' iz njih, ali ja nemam ni volje ni energije za to. Dvije sudačke odluke (koraci, blokada) su, čini mi se, otišle na stranu Cibone. U dobra stara vremena Zadrani bi već nakon prve otišli u svlačionicu, kud je nestala ta strast...? Osamnaest izgubljenih lopti u odnosu na 49 šuteva Zadra u sporoj utakmici, bez pretjerane obrambene agresivnosti, protiv koncepta stalnog preuzimanja, je stvarno za pamćenje. Pa nek' je kraj sezone, nek' su igrači umorni i nek' jedva čekaju neki slobodni dan; što je puno – puno je. K'o za vraga probudio sam se ultra rano te iste večeri kako bih pogledao drugo poluvrijeme četvrte tekme NBA doigravanja, to nije isti sport. Curry je ubacio 43, 19 u prvom, 24 u drugom dijelu; u oba poluvremena ubacio je više poena od kompletne momčadi prvaka Hrvatske u odlučujućem drugom poluvremenu odlučujuće pete utakmice finala doigravanja.

No, da, čestitke Ciboni! Dva trofeja spašavaju sezonu, pitanje je spašavaju li i klub. U almanahe će ući fotke slavlja i rezultati. Malo tko će se sjetiti okolnosti – podsjećam da je Kup osvojen za jednu loptu protiv ekipe koja je godinu prije igrala u nižem rangu natjecanja, a netom prije završnice napustio ju je (po)najbolji igrač otišavši na bitno bolje uvjete u pretposljednju momčad litavske lige. Fina pričica o našoj košarci.

Najveći dobitak finala je, kako god okrenem, publika. Puno dvoranu je tako lijepo vidjeti!  Ja za to više nemam živaca, sori. Tako malo, malkice, fali toj košarci da se vrati... Problem je u tome što 'malo, malkice' fali već dvajs, dvajspet godina, a nikako da se dogodi.

Usput, u Sloveniji se više ne mogu kupiti ulaznice za utakmicu Slovenija – Hrvatska 30. lipnja u Stožicama. Najavili su je kao oproštaj Gorana Dragića, i ulaznice su otišle za sat vremena. Usput usput, prije nekoliko dana je upravo u Stožicama premijerno prikazan film '2017' o osvajanju europskog zlata za Sloveniju. Scenarist i redatelj dokumentarca  je Goran Vojnović, dobro nam znan po romanu 'Čefurji raus'. Usput usput usput, za koji dan će tamo premijerno biti prikazan igrano-dokumentarni film o odlasku Jurija Zdovca s Eurobasketa 91, kad je bio počeo napad JNA na Sloveniju. Možda je tako nešto ono 'malo,malkice'?

Usput usput usput usput, neki dan sam pobijedio Zdovca u ping-pongu! I više nećemo igrati, jer je bolji od mene i nije mi jasno kako sam ga uspio prevariti. Rezultat protiv čovjeka o kojem je snimljen film ostaje za vječnost!

Za Ford piše Zoran Čutura