I kad se nakupi desetljeća na plećima, gotovo dječačka fascinacija i ushićenost pop-kulturnim ostvarenjima oko kojih se podigne neka prašina ili ih prati dobar glas (na glazbu i film tu ponajprije mislim), kod mnogih s godinama ne popušta. Mora se čuti i vidjeti, a tu perpetualnu glad tehnologija danas utažuje lakše nego ikad. Sve je online, Spotify svaku zamislivu glazbu stavlja na svoju platformu isti dan kad se objavi, filmovi stižu na Netflix prije negoli u naša kina…Ako se nešto ne nađe na ovim pretplatničkim legalnim stranicama, ima načina da se iskopa preko svemoćnog interneta. Nekad je bilo pitanje dostupnosti, strpljenja i novca doći do nove ploče ili pogledati novi film o kojem „svi“ bruje, sad više nije problem kako doći do nečeg, a ni tajming, niti novac. Sad je samo pitanje kako naći slobodnog vremena poslušati i pogledati sve željeno. 

U tom smislu, baš je u današnje vrijeme „cosy“ biti u mogućnosti pogledati gotovo sve filmove u konkurenciji za glavne nagrade u filmskom svijetu, unatoč tome što studiji filmove s pretenzijom da idu u lov na Zlatne globuse, Oscare ili druga cehovska priznanja,  planski uglavnom guraju pred kraj godine u vrijeme kad se počne pričati o nominacijama. Valjda da novinari i članovi filmskih akademija kroz tekuću godinu jednostavno ne zaborave na njih. 

I tako iz godine u godinu filmoljupci, među koje se i sam ubrajam, ili zadovoljno potvrđuju mišljenje novinara ili cehovskih filmskih udruženja o briljantnosti nekog filma, ili ostaju u čudu što je to u nekom naslovu toliko dobro da je zaslužilo razne nominacije i nagrade. Ne možemo se u svemu slagati, čak i kod nominacija i kod proglašavanja najboljih na najprestižnijim festivalima i filmskim nagradama nema jedinstvenog mišljenja nekog žirija ili biračkog tijela. Ali, bar u mom slučaju, baš nikad se nije dogodilo da neki film koji prikupi gomilu nominacija za Zlatne Globuse i Oscare, ne uspijem pogledati do kraja ma koliko se trudio.  Do ove sezone filmskih nagrada. To čudo od filma zove se „Sve u isto vrijeme“, odnosno u originalu „Everything Everywhere All at Once“, američka – nazovimo je tako -  SF komedija apsurda u čijem je centru (polu)naturalizirana kineska obitelj što živi od praonice rublja. Nešto što isprva sadržajno izgleda kao obiteljska drama ubrzo se pretvara u suludu žanrovsku kašu gdje uz dramu ima mjesta i za fantaziju (u miksanju stvarnosti i metaverzuma), za poteze iz borilačkih filmova i animinirane dijelove. Iako bi ovakav napad na audio/vizualna osjetila nekom logikom trebao izazvati pojačanu reakciju moždanih vijuga, potpisnika ovih redova navelo je na zijevanje. Prvo gledanje završilo je u stalnom osjećaju gubljenja vremena nakon 50-ak minuta. Nisam izdržao dulje. Čekaj, zašto svi hvale nešto tako dosadno, ispunjeno s likovima s kojim se teško emotivno povezati, što ostavlja hladnim iako se čini da da ga je stvorila ekipa s kolektivnim ADHD-om? Možda nismo gledali isti film, možda ga nisam gledao u pravom raspoloženju (to zna biti jako, jako važno kod gledanja filma s art i avangardnim pretenzijama), možda ne kužim, možda sam glup, a možda je sve hype, možda se potrefi da se stvar svede na snobizam i nešto teže razumljivo, a objektivno dosadno i plitko proglasi vrhunskim dosegom. Sugestija je moćna stvar, a kad par uglednih kritičara – razumljivo umornih od „običnih“ priča, scenarija, kamere, montaže - poslije pretpremijera zagriju javnost da je nešto izuzetno jer odskače u ideji i formi od uobičajenih kanona, može postati i zarazno. I očito je postalo. 

Bilo bi malo mjesta nabrajati ovdje sva priznanja i sve nagrade koje je ovaj film prikupio od premijere polovinom prošle godine, pa ćemo spomenuti samo ovaj netom prošli klimaks sezone filmskih nagrada. „Sve u isto vrijeme“ zaradio je čak 11 nominacija za Oscare, uključujući one najbitnije. Dovoljno da me navede na još jedan pokušaj gledanja, baš sam žudio pridružiti se većini i shvatiti u čemu je genijalnost ovog filma. Trpio sam drugi put nešto duže, pogledao više od polovice ovog 140 minuta (pre)dugog filma s još većim upitnikom iznad glave. Kaotično, a prazno, naizgled cool, a pretenciozno. Sad sam već navijao da film kojeg ne mogu provariti, koji me ostavlja ravnodušnim (ali u isto vrijeme sve više zanima fenomenološki), prođe kao na Zlatnim globusima i britanskim BAFTA filmskim nagradama. Da ima hrpu nominacija, a da na kraju dana u ime lijepe sedme umjetnosti tako i ostane. Povijest pamti pobjednike, tko se sjeća nominiranih, zar ne? 

Navijao sam da ga zasjene mrtvo ozbiljni i konzervativni komadi filmaštva, kao potresni, do bola naturalistički i autentični, sjajno snimljeni i odglumljeni njemački anti-ratni ep „Na zapadu ništa novo“ kao na dodjelama BAFTA nagrada, ili „The Fabelmans“ i „The Banshees Of Ishinerin“ kao najbolji filmovi u konkurenciji za Zlatni Globus. Bez obzira što i sa oba nabrojana naslova također imam određenih problema. Kad se za deset, petnaest godina bude sumirala karijera Stevena Spielberga, „The Fabelmans“, pravocrtna i „flah“ autobiografska priča o odrastanju u obitelji gdje je najveće uzbuđenje što mama vara tatu s njegovim najboljim prijateljem, će imati status solidnog zanatstva, a ne vrhunskog nadahnuća i vještine kakvu je Spielberg nebrojeno puta pokazao. Dapače, u konkurenciji „drame“, pored izvrsnog „Elvisa“ (iako bi bilo logičnije da je stavljen u konkurenciju najbolje „komedije/mjuzikla“), duboko promišljenog, elegantnog, društveno aktualnog i važnog „Tára“ o fiktivnoj slavnoj dirigentici/skladateljici kojoj profesionalni uspon uništavaju „duhovi“ iz privatnog života sa sjajnom Cate Blanchett u glavnoj ulozi, pa i Cruiseovog drugog „Top Guna“, „The Fabelmans“ bi lako bio i najslabiji film. 

Što se tiče pak „The Banshees Of Ishinerin“, za početak je netko imao prilično uvrnuti smisao za humor guranjem u kategoriju „komedije/mjuzikla“. Nema baš ništa smiješno u priči gdje je jedan Irac u malom lučkom naselju toliko determiniran da ne bude prijatelj drugom Ircu, da si škarama za striganje vune odreže jedan prst, kako bi drugi ozbiljno shvatio da se više ne želi družiti s njim. A kad ovaj i dalje pokušava zadržati kontakt, odreže si i sve ostale prste, pa mu ih još demonstrativno baci na ulazna vrata. Ova, radnjom prilično tanka priča, metafora je za irski građanski rat, ali dotjerana do teško shvatljivog apsurda. Testiranje granica crnog humora za redatelja Martina McDonagha nije novost, ali uz crni humor njegovih prijašnjih filmova „Kriminalci na godišnjem“, „Sedam psihopata“ i „Tri plakata izvan grada“, čovjek se mogao i nasmijati. Ako je „The Banshees…“ crni humor, onda je zapravo riječ o prebolesnoj šali.  

No, vratimo se „junaku“ ove priče i velikom finalu sezone filmskih nagrada.  „Sve u isto vrijeme“ pomelo je konkurenciju na dodjelama Oscara ove godine, uzevši čak sedam zlatnih kipića, uključujući najbolji film, scenarij i sve glumačke nagrade u kojem je film bio nominiran. Dojam je da bi uzeo i nagradu za glavnu mušku ulogu, ali tu nisu imali nominiranog, pa je do svog prvog, a vjerojatno i zadnjeg Oscara došao nekadašnji seks-simbol Brendan Fraser kao fizički neprepoznatljiv, morbidno debeli profesor s tisuću životnih problema u „The Whale“, stručnjaka za mračno-psihološke drame Darrena Aronofskyja. 

Kako se dogodilo da vjerojatno najčudniji film u konkurenciji, i to ne samo ove godine, „ubije“ sve ostale na ovogodišnjim Oscarima? Ili, kako je film koji se ili voli ili mrzi, i kod publike i kod struke, postigao tako visoku razinu konsenzusa kakvoće unutar američke filmske Akademije? Dakako, ima nešto u prašini koja se podigla oko filma, i članovi Akademije su samo ljudi, gledaju televiziju, čitaju novine, izloženi su lobiranjima, mišljenjima kritičara, kolega i prijatelja, promjenama društvene klime…Ali, čini se da su presudila dva važnija momenta. 

Prvi je činjenica da je članstvo u Akademiji koja dodjeljuje Oscare široko, oko 9500 ljudi ima pravo glasovati u 17 branši ili cehova filmske industrije koji se otprilike poklapaju s kategorijama za Oscara. Važnije od toga, Akademija nije zatvoreni klub starih mudraca, već „živi organizam“ koji brzo i ekstenzivno mijenja svoje članstvo. Naime, svatko nominiran u nekim od kategorija postaje automatski članom Akademije s pravom glasa. U toj situaciji vrlo je lako zamisliti da su novi, mladi članovi baš u „Sve u isto vrijeme“ vidjeli ono nešto, a starija konzervativna publika je svoje glasove disperzirala na „klasičnije“ naslove. Pa se dogodilo da „Elvis“, „Tár“, „The Fabelmans“ i „The Banshees Of Ishinerin“ s ukupno 30 nominacija, doma odu s nula Oscara. 

Drugi, ne manje važan moment i moguće povezan s prvim je – recimo to tako – politička i još neke korektnosti. Ima nešto u društvenoj klimi općenito, pa nije neobično da Akademija krene ispravljati svoje grijehe iz prošlosti, što se dugih desetljeća ponašala kao ekskluzivni WASP (White Anglo-Saxon Protestants) klub. Nije to teško argumentirati već i činjenicom da je ovogodišnja laureatkinja Michelle Yeoh postala prva Azijatkinja ovjenčana Oscarom za glavnu žensku ulogu. A onda potvrditi i činjenicom da je tek druga ne-bjelkinja kojoj je to pošlo za rukom. Prije nje, u 95 godina Oscara, samo je Halle Berry doživjela taj presedan 2002. godine. 

Teško se oteti dojmu da se grijesi iz prošlosti bjelačke oholosti sve više počinju uključivati u složenu jednadžbu nominiranja za nagrade Oscar, zrcale se otvorena pitanja rase, spola, roda i sve moguće kombinacije društvenih manifestacija i ekspresija temeljenih na ova tri pojma. U naletu woke i cancel kulture valja biti oprezan. I nije to novost ni za Hollywood, ni za Akademiju. Svako vrijeme nosi svoje pomodnosti, bile one progresivne ili nazadne, ali pomodnost zna biti nepravedna prema postojanoj kvaliteti. Je li u pitanju da je  „Sve u isto vrijeme“ remek-djelo kojem se zgodno poklopilo da glavne uloge nose ne-bijelci i ima temu problema imigrantske obitelji, ili je ovaj drugi dio podjednako važan što je na ovogodišnjim Oscarima sve prevagnulo na stranu ovog neobičnog filmskog djela? Ili, izbacimo kod vrednovanja ovog filma društveni kontekst u potpunosti i probajmo isto objasniti gotovo tehničkim terminima. S obzirom da je „Sve u isto vrijeme“ žanrovski i science-fiction, među više zapisa u rubriku „po prvi put“ dogodilo se da je ovaj film i prvi SF koji je ikad zaradio Oscara za najbolji film. Hm. Autor „2001.: Odiseje u svemiru“ Stanley Kubrick mora se okretati u grobu, a nije teško zamisliti upitnik iznad glave Ridleya Scotta, kako „ovo“ mete konkurenciju na Oscarima, a on sa svojim remek-djelima SF žanra „Alien“ i „Blade Runner“ nije zaradio ni nominacije u svoje vrijeme. Ili su ostali filmovi danas lošiji nego u Scottovo vrijeme, ili je društvena klima drugačija. Nešto mora biti. 

Čini se da se po sličnom obrascu žurbe u rušenju ustajalih oskarovsko-društvenih normi ove godine nastavlja događati ono što je započelo 2019. s korejskim „Parazitom“ kao prvim neengleskim filmom koji je nagrađen Oscarom za najbolji film. 

Za razliku od „Sve u isto vrijeme“ koji polarizira do ekstrema publiku i nešto manje kritiku, „Parazit“ je konsenzualno ocijenjen kao vrhunska crna triler-komedija i nije nezasluženo odnijela glavnu nagradu, no nitko razuman neće osporavati da je tu čast kroz duga desetljeća valjda zaslužio i neki od visokih dosega (prije svega) europske i azijske kinematografije.  „Parazit“ je OK, ali gdje je objektivno u srazu s remek-djelima Fellinija, Kurosawe, Bergmana, Chabrola, Szaboa, Goddarda, Bunuela, Almodovara…?“Parazit“ nije uzeo Oscara za najbolji film jer je bolji od „Sedam samuraja“ ili „Amarcorda“, nego prije svega zato jer se promijenila društvena klima u Hollywoodu. Sa sedam Oscara za  „Sve u isto vrijeme“ ta je promjena poprimila prilično drastične razmjere. Ili možda jednostavno ne razumijem. Ili je povijest Oscara ujedno i povijest filmske nepravde. Na kraju, ova pisanija je ujedno i poziv da se uvjerite sami. Probajte pogledati „Sve u isto vrijeme“. Pa onda prošlogodišnje „oskarovske“ favorite potpisnika ovih redova. Nešto od, redom; „Na zapadu ništa novo“, „Triangle of Sadness“, „Tár“, „Babylon“, „Argentina,1985“,  „Elvis“, „Glass Onion: A Knives Out Mystery“. Ludo me zanima što mislite. 

 Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.