Ma taj Ivka... Napišem benigni tekstić o osamdesetima, a on... Osjeti se osobno pogođenim... I uz svesrdnu pomoć i podršku Poslodavca gotovo pa provocira da – zapravo, može i bez riječi 'gotovo' – se napiše još nešto, da se dodatno objasne povijesne okolnosti kao objektivni okvir za osamdesete, i da se taj povijesni okvir aplicira na osobni životni put, s naglaskom na sport/košarku. Pa postavlja to fatalno, sudbinsko pitanje 'bi li se ZČ bavio košarkom i bi li postao veliki košarkaš da nije odrastao baš u osamdesetima?'. Riječ gore – dolje.

To, kolega, uopće nije bitno. I nikoga za to nije ni briga. Pod broj jedan, da mi osamdesete nisu bile formativne godine, da se nisam rodio i odrastao u Zagrebu, vjerojatno ne bih ni imao priliku upoznati taj prekrasan sport. Ali, možda bih bio vrsni dimnjačar, za kojeg bi se otimale sve velike socijalističke tvrtke, poput 'yu-dimnjaka' ili 'osijek krova'. Ili bih bio ritam gitarista alternativnog benda 'Velika stopala' koji bi, recimo, imao kultnu sljedbu, što uključuje i groupies zamamnih dekoltea. Zašto ne, Win Butler iz Arcade Fire je visok 195 i 'pika' košarku, Krist Novoselić ima preko dva metra, Oliver Riedel iz Rammsteina također. A kad smo kod osamdesetih, pjevač tada popularnog benda Marillion – Fish – visok je 197. Ili bih bio jedan iz kategorije 'struggling artista', jedan od onih koji se uz pogled koker španijela žale ženama na kletu sudbu, naslonjeni na šank, imajući za konačni cilj samo jednu stvar – kako im se naposljetku uvući u gaćice.

No da, jako je nezgodno mijenjati povijesni kontekst, znate kako to ide – ako već niste dovoljno maštoviti – barem iz filmova. Recimo iz serijala 'Back to the future'. Promijeni se jedan detalj, i ravna cesta života postaje potpuno drugačija, krivudava, skreće na potpuno desetu stranu, završavajući... Možda u dvorcu, a možda i u močvari.

Ajmo nekako redom.

Da nisam odrastao u socijalizmu osamdesetih – činjenica – možda bih ostao na razini onih koji košarku igraju na školskim igralištima iza kuće, nepogrešivo pogađajući obruč preko table i s centra, po žegi i po kiši. Onih o kojima se prepričavaju kvartovske legende, a sami o sebi u birtiji uz gemišt u pola devet ujutro pričaju 'da sam ja trenirao k'o Dražen...' Znate te likove, susreo sam ih jako puno. Ovako me, višeg za glavu od vršnjaka, u periferijskog školi otkrio trener podmlatka tadašnje Industromomtaže i pozvao u klub. U ta su vremena, da, treneri doista obilazili škole i tražili talente. U ta je vremena, da, školski sport doista nešto značio – vikendom sam igrao za osnovnu školu i klub, pa za srednju školu i klub.

Tada je Zagreb bio drugačiji nego sad – bez ikakvih problema sam tramvajem stizao s istočnog na zapadni dio grada na treninge, sa 'stop overom' u školi tamo gdje je sad Mimara. Uredno sam išao u školu, bio super đak, super košarkaš u mlađim dobnim kategorijama, sve b.o. Danas je to neizvedivo. Roditelji, ionako rastrgani poslom u divljem tranzicijskom kapitalizmu, sami moraju razvoziti djecu po treninzima jer se a) boje za njihovu sigurnost, pogotovo kad su termini kasni i b)  javnim prijevozom klinci nikuda ne bi stigli na vrijeme.

Završetkom srednje škole idu problemi za g. Ivku i Poslodavca... Šuvarova reforma školstva značila je da svi koji završe srednju školu idu na obavezno odsluženje vojnog roka . Halo, ne samo da sam bio maknut iz doma i iz Zagreba, prestao sam igrati košarku na godinu dana. Netko je od viđenih sportaša kao vojno lice bio pušten da igra za reprezentaciju i tom je prilikom napravio neko opako sranje, pa su jako postrožili režim za sportaše koji su u JNA. Znam tko je to bio, ali za ovu pričicu nije bitno. Dakle, godinu dana nisam se bavio organiziranom košarkom, i to kad sam imao 18-19 godina, u silno važnom razdoblju za formiranje igrača. Mjesecima sam na beogradskoj Banjici čekao da se nešto promijeni – fino odgojeno gradsko dijete – a onda sam počeo bježati kroz žicu, jer je iza kasarne bila šumica, a iza šumice autobusna stanica, i ići na treninge tadašnjeg OKK Beograda. Kad sam izašao iz vojske i počeo igrati za Cibonu, bio sam šokiran kad sam vidio nekadašnje suparnike iz stranih klubova u juniorskoj konkurenciji – njihova su ramena bila široka i snažna, bili su formirani ljudi i igrači, a ja sam ostao na onoj tjelesnoj razini od prije godine dana.

Kao odličnog igrača drugoligaša Industromontaže zvali su me svi značajni klubovi tadašnje SFRJ. Još prije odlaska u vojsku potpisao sam za Zadar, ali prijelaz nije realiziran 'zbog nekompletne dokumentacije'. To je taj socijalizam... Dok sam bio u vojsci zvala su me oba beogradska kluba, Zvezda i Partizan, zvala me i Jugoplastika. Zapravo je najdiskretnija bila Cibona; mudraci su radili pritisak na moje roditelje, ne na mene. A ja sam pak, šmokljan i mamin sin kakav sam tada bio (jedinac!) za vrijeme te je...e godine vidio koliko mi je teško bez Zagreba, i vratio sam se doma, i prešao u Cibonu. Koju, usput, baš i nisam volio, u mlađim kategorijama bili smo rivali, i mi iz druge lige manje-više smo ih uredno dobijali. Imam i kadetsko i juniorsko zlato s prvenstva SFRJ, negdje je u ormaru. S tim da sam završnu juniorsku godinu proveo u JNA, da ti je..m JNA.

Dakle, da su socijalističke okolnosti osamdesetih bile drugačije, pitanje je gdje bih igrao i što bih tamo napravio. Možda bi bilo bolje, a možda i gore. I tek sad dolazimo do razdoblja o kojem stalno moram pričati i pisati, a o tome mi se najmanje priča i piše – onog razdoblja o kojem piše kolega Ivka iz osobne perspektive. U Ciboni sam proveo jedanaest sezona, vrlo brzo mi se košarka iz velike ljubavi pretvorila u posao, i vrlo brzo sam shvatio da se nikuda ne mogu maknuti, da sam zakovan, zabetoniran u tom klubu i u tom režimu.

Socijalizam nije dozovoljavao da sportaši odlaze u inozemstvo prije navršene 28. godine života. Vrlo često se to zaboravlja... Igrački 'prime time' provodili smo u SFRJ, igrajući uglavnom za slavu, s profesionalnim obavezama, i amaterskim primanjima, gubeći ljeta na beskrajno dugim pripremama reprezentacije. Ne žalim ni za čime, da se ne bismo krivo razumjeli, živio sam i živim savim u redu, u redu čak i za razmaženog tipa kakav jesam. Ali... U nekom trenutku mora se pojaviti misao 'za koju pm ja ne mogu na tržištu zaraditi onoliko koliko stvarno vrijedim?!' Pada motivacija, pada entuzijazam, i sve postaje ubitačna i dosadna rutina. Ista svlačionica, iste face, isti treninzi.

Puno sam puta pukušavao objasniti koliko su različite 'insiderska' i 'outsiderska' perspektiva. Gledatelj vidi utakmicu subotom, i oduševljen je pobjedom, i oduševljen je s 22 poena moje malenkosti. Ili je razočaran porazom, i zgrožen i i ljut zbog 7 poena moje maleknosti. Ja kao protagonist imam tjedan dana treninga iza sebe, tri puta sam se posvađao sa suigračima, jednom s trenerom, i nisam spavao dvije noći jer mi djetetu izlaze zubići pa kmezi cijelu noć. U subotu bih bio dao sve da mogu u hotel odspavati tri sata i nikoga ne vidjeti, a morao sam igrati nekakvu šugavu utakmicu koja nema ama baš nikakvog rezultatskog značaja. Je li onih 7 poena uz vucaranje po terenu barem malo razumljivije?

Zarada? E, nemojte me još i time za......ti! Dovoljno za normalan život, ni manje ni više. Uvijek sam prezirao one tipično sportske formulacije za potrebe dnevnog tiska 'treba osigurati egzistenciju'. Kakva glupost, nakon završetka socijalističke sportske karijere slijedi još i razdoblje teške resocijalizacije. Tko je to u socijalizmu baveći se sportom 'osigurao egzistenciju'? Taj je sport proizveo više socijalnih slučajeva od onih koji su osigurali egzistenciju baveći se njime. Bez obzira na domete.

Znam bivše košarkaše koji su bili bolji od mene, a zaradili su puno manje. A znam i one koji su bili lošiji od mene, a zaradili su više. Nije bilo egzaktnih parametara vrijednosti, i sve se svodilo na onu staru otrcanu 'snađi se druže'. Pizdarija od fraze – ispada kako se ja baš nigdje i nikada nisam uspijevao snaći, imam neku genetsku falinku.

Slava? Uvijek me bolio k.... za slavu. U pravilu mi je bilo neugodno to prepoznavanje na cesti, pogotovo stoga što se od sportaša uvijek očekuju iste ili slične teze, isti ili slični odgovori na vječito ista pitanja, i u pravilu loše primam komplimente – jednostavno se ne znam nositi s time. I nikad nisam ni znao. Ali – akceptirajući da postoje i oni koji uživaju u slavi, popularnosti i prepoznavanju.

I je li na kraju ovog objašnjenja, nadam se da neću ponovo morati pisati odgovore na odgovore, normalno staviti oglas 'mijenjam sve medalje, pehare, priznanja i plakete iz socijalističkog sporta za samo jednu godinu kapitalističkog ugovora'?

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.